Multipla skleroza i ishrana: povratak u budućnost?
Lečenje multiple skleroze je poslednjih nekoliko decenija značajno uznapredovalo. Postoji veliki broj odobrenih terapija i još terapijskih opcija koje su u fazi ispitivanja. Ovo je izuzetan uspeh i dovoljno je da pogledamo poslednjih 30 godina i prisetimo se koliko smo bespomoćni bili osamdesetih godina kada pacijentima nismo mogli ponuditi nikakvu dugoročno efikasnu terapiju.
Odakle uopšte ideja o povezanosti ishrane i multiple skleroze?
Jedna epidemiološka studija u Norveškoj (Swank RL et al.) je pokazala da postoji manja prevalenca MS u obalnim delovima zemlje u odnosu na ruralne regione. Potencijalno objašnjenje je bilo u različitom stilu ishrane, jer se u priobalnim predelima u večoj meri koristila riba koja sadrži dugolančane nezasićene masne kiseline dok se u ruralnim regionima u ishrani više koristilo crveno meso što je moglo doprineti razvoju autoimunosti. Ovo je pokrenulo veći broj istraživanja u kojima je osnovna hipoteza bila da nezasićene omega-3 masne kiseline svojim antioksidativnim dejstvom deluju protektivno. I ne samo omega masne kiseline već i drugi nutrijenti su dovođeni u vezu sa uticajem na prevalencu multiple skleroze. Po pojavi terapija koje modifikuju tok bolesti, ishrana je nekako pala u drugi plan.
Iako se prevalenca u Nemačkoj utrostručila a tome je doprineo ravoj dijagnostike, MRI i kriterijuma, naš stil života se drastično promenio u poslednjih 30 godina. I to je jedna od najvećih promena koje su se desile. tradicionalna ishrana bogata vlaknima sve više nestaje, upotreba ukusne brze hrane iz komercijalnih lanaca hrane postala je češća širom Evrope, a posebno u Severnoj Americi. Zašto je ovo važno? Postoji pretpostavka veze između imunskog sistema i hrane koja se unosi iako ovi nalazi nisu dokazani savremenom molekularnom medicinom. Sledeći važan aspekt je dodavanje višestrukih antibiotika u ishrani goveda i drugih životinja koje se koriste za proizvodnju mesa. To podrazumeva da kroz hranu praktično imamo trajni unos antibiotika. Duboka promena u našoj prirodnoj mikrobioti zbog ovoga je vrlo verovatna. Tokom ove decenije veza između hrane i sistemske autoimunosti uspostavljena je i na naučnoj osnovi. Ispitivana je generacija dvostrukih transgenskih miševa sa neuromijelitis optika NMO) u laboratoriji Kuchroo. Uskoro se pojavilo pitanje zašto je pojava spontane autoimunosti kod ovih miševa pokazala veliku varijabilnost između različitih mesta istraživanja? Vekerleova grupa na Martinsried-u je imala ideju da se ovi miševi drže pod sterilnim uslovima uz potpuno sterilnu ishranu. Iznenađujuće je da ovi miševi nisu razvili životinjski model za MS, niti eksperimentalni encefalomijelitis (EAE). Izuzetak su oni miševi čija su creva veštački bila naseljena definisanim bakterijskim sojevima. Ovo je jasno potvrdilo interakciju crevne mikrobiote (na koju ishrana utiče) i imunološkog sistema. Kao deo istraživanja veze crevne mikrobiote i imunskog sistema, ispitvane su i zasićene masne kiseline u okruženju EAE i kulturi ćelija limfocita, i ubrzo se ispostavilo da su kratkolančane masne kiseline (SCFA; 1–5 atoma ugljenika) očigledno imunoregulatorne, dok dugolančane aktiviraju imuni sistem, a posebno autoimunost T ćelija. Nakon ovoga, iz više razloga fokus istraživanja je prešao na ulogu propionata. Pokrenuto je jedno translaciono istraživanje od strane istraživača na Univerzitetu u Bochumu kako bi se detaljno okarakterisalo 250 pacijenata sa MS u pogledu metaboloma, mikrobioma i imunološkog fenotipa, kao i da bi se ispitao odnos sa kliničkim i MRI parametrima a sve ovo uz suplementaciju propionatom. S obzirom da nije bilo sponzora istraživanja, a propionat je dodatak ishrani, odabran je nekontrolisani dizajn istraživanja u kojem su pacijenti bili na terapiji za MS. Pacijenti su zatim primali propionat 2 × 500 mg kao dodatak utvrđenim lekovima za MS tokom najmanje 90 dana tokom studije; nakon toga, ponuđeno im je otvoreno produženje do 2 godine. Iznenađujuće je da je najveće smanjenje nivoa propionata pronađeno u fecesu pacijenata sa klinički izolovanim sindromom, ali i kod potvrđene MS, mada u manjem stepenu, gde su nivoi fekalnih propionata smanjeni za 50%. Mikrobiota se takođe značajno razlikovala između različitih podtipova MS i zdravih kontrola. Nakon dodavanja propionata, nivoi su analizirani nakon 2 nedelje i 90 dana. Ne samo da su se nivoi propionata u serumu i fecesu obnovili za 3 nedelje, takođe je vraćen broj funkcionalno aktivnih regulatornih T limfocita. Zauzvrat je smanjena autoimunost TH17-TH1. Dakle, potvrđen je dominantan antiinflamatorni odgovor nakon suplementacije propionatom. Budući da ovo istraživanje nije bilo kontrolisano placebom, smanjenje broja relapsa i EDSS statusa za 250 pacijenata u studiji trebalo bi tretirati sa oprezom. Treba napomenuti da je u jednoj podgrupi sprovedena longitudinalna sofisticirana MRI analiza atrofije bazalnih ganglija i da je primećeno delimično povlačenje procesa atrofije.
Može se primetiti da je u Nemačkoj propionat praktično nestao iz hleba, gde je korišćen kao konzervans, na 0,2–0,3% težine, krajem 1980-ih. Do tada su dve kriške hleba prvobitno sadržavale oko 500 mg propionata koliko je i korišćeno u istraživanju. Možemo pretpostaviti da je ovo možda još jedan faktor u lancu događaja koji je izazvao više nego trostruki porast prevalencije MS u Nemačkoj i zapadnim društvima tokom poslednjih 30 godina.
I na kraju možemo zaključiti da uticaj nutritivnih komponenata i uticaj promena na mikrobioti creva jasno podvlače njihovu interakciju sa imunološkim sistemom.
Reference:
Gold R, Montalban X, Haghikia A. Multiple sclerosis and nutrition: back to the future? Ther Adv Neurol Disord. 2020 Jul 31;13:1756286420936165. doi: 10.1177/1756286420936165. PMID: 32863887; PMCID: PMC7432976.